Samurai

Osveta 47 Ronina, takođe poznata kao 47 Samuraja, Ako vendetta, ili Genroku Ako incident, odigrao se u Japanu početkom 18. vijeka. Jedan priznati japanski učenjak je ovu priču predstavio kao „nacionalnu legendu“ zemlje. Ona prepričava najpoznatiji slučaj koji obuhvata samurajski kod časti, bushido.

Priča govori o grupi samuraja koji su ostali bez vođe (i tako postali ronini) nakon što je njihov daimyo (feudalni gospodar) bio prisiljen da izvrši seppuku (ritualno samoubistvo) zbog napada na sudskog činovnika Kira Yoshinaku, koji je nosio titulu Kozukeno suke. Ronini su osvetili čast njihovog učitelja nakon dugog i strpljivog čekanja i planiranja da ubiju Kiru. Međutim, ronini su takođe bili prisiljeni da izvrše seppuku zbog počinjenog zločina, ubistva. Prilično ukrašena, ova istinita priča popularizovana je u japanskoj kulturi kao simbol lojalnosti, žrtve, upornosti i časti koju bi svi dobri ljudi trebali da sačuvaju u njihovoj svakodnevici.Popularnost ove gotovo mistične priče je podstaknuta ubrzanom modernizacijom tokom Meiji ere u japanskoj istoriji, kada su mnogi ljudi žudili da se vrate korijenima njihove kulture.

Iako se izvori razlikuju u nekim detaljima, verzija koju ćete pročitati pažljivo je sačinjena od velikog broja istorijskih izvora, uzimajući u obzir i izjave još uvijek živih svjedoka o različitim dijelovima legende.

Izmišljene predstave ovih događaja su poznatije kao Chushigura. Priča je popularizovana u brojnim predstavama uključujući bunraku i kabuki; zbog shogunate pravila cenzure u Genroku eri koja su zabranjivala oslikavanje trenutnih događaja, imena su promijenjena. Dok je verzija predstavljena od strane pisaca mogla da bude prihvaćena kao istorijska činjenica od strane nekih, Chushingura je napisana nekih 50 godina poslije činjenice, i brojni istorijski zapisi o pravim događajima koji datiraju jos prije Chushingura-e su opstali. Popularnost priče je i danas jako velika. Sa 10 različitih televizijskih produkcija samo od 1997-2007, Chushingura ulazi u rang najpoznatijih priča u Japanu.

Bakufu pravila cenzure su bila malo blaža 75 godina kasnije, kada je japanologist Isaac Titsingh prvi zabilježio priču o 47 ronina kao jedan od značajnih događaja Genroku ere.

1701 (po zapadnom kalendaru), dvojici daimyo (daimyo je moćni teritorijalni lord), Asano Takumi-no-Kami Naganori, mladom daimyo od Ako Domaina (mali feudalni lord u zapadnom Honshu-u), i gospodaru Kamei od Tsuwano Domaina, bilo je naređeno da prirede doličan prijem za izaslanike Cara u Edu, tokom njihove sankin kotai službe Shogunu.

Ova daimyo imena nisu izmišljena, niti može da se dovede u pitanje da li se nešto zaista desilo u Genroku 15, 14og dana u 12om mjesecu (..., utorak, 30. januar, 1703). Ono što je svima poznato kao Ako incident bio je stvaran događaj.

Verzija događaja prepričana od strane A. B. Mitforda u djelu „Priče Starog Japana“ (1871), godinama je smatrana autoritativnom. Slijed događaja i likovi u pripovijeci predstavljeni su širokoj čitalačkoj publici na Zapadu. Mitford je pozvao svoje čitaoce da tumače njegovu priču o 47 Ronina kao istorijski tačnu; iako je njegova verzija priče dugo smatrana standardnim djelom, neki od njegovih tačnih detalja su sada pod upitnikom. No, čak i sa mogućim nedostacima, Mitfordovo djelo ostaje kao konvencionalna početna tačka za dalja istraživanja.

Bilo da se radi o običnom literarnom uređaju ili o zahtjevu za etnografsku istinitost, Mitford objašnjava:

U sred lavirinta časnog drveća u Takanawa-i, predgrađu Yedo-a, skriven je Sengakuji, ili Hram proljećnog brijega, proslavljen po svom groblju dužinom i širinom zemlje, koja u sebi nosi grobove 47 Ronina, poznatih u japanskoj istoriji, heroja japanske drame, o čijim djelima ću vam pisati.
- Mitford, A.B.

Mitford je priložio ono što je predstavio kao prevode Sengakuji dokumenata koje je autor lično pregledao. Izloženi su kao „dokazi“ o autentičnosti podataka na kojima je bazirana njegova priča. Ovi dokumenti su:

... priznanice koje su dali sluge Kotsuke no Suke-ovog sina zauzvrat za glavu oca njihovog gospodara, koju su sveštenici vratili familiji.
... dokument koji objašnjava njihovo ponašanje, primjerak koji je nađen o ličnosti za svakog od 47 ljudi, koji potiče iz 15e godine po genroku, 12og mjeseca.
...papir koji su 47 Ronina postavili na grobnicu njihovog gospodara, zajedno sa glavom Kira Kotsuke no Suke-a

(saznajte više o ovoj nadaleko poznatoj, ali ipak značajnoj fikcijskoj priči u djelu „Priče starog Japana“)

Asano i Kamei su trebali da prime uputstva o neophodnoj sudskoj etiketi od strane Kira Kozuke-no-Suke Yoshinaka-e, uticajnog činovnika u hijerarhiji Tokugawa Tsunayoshijeve shogunate. On se naljutio na njih, navodno zbog toga što su mu donijeli male poklone (u vrijeme kada se poštovala naknada za takvog instruktora), ili zbog toga što mu nisu htjeli ponuditi mito kao što je on htio. Drugi izvori kažu da je po prirodi bio gruba i arogantna osoba, ili da je bio korumpiran, što je Asano-a uvrijedilo, nepokolebljivo moralnog Confucian-ca. Bez obzira na to, bilo da ih je Kira loše tretirao, vrijeđao ih ili iznevjerio ih u pripremama za ispunjavanje posebnih bakufu dužnosti, uvrjeda je primljena.
Dok je Asano sve ovo stoički podnio, Kamei se razbjesnio, i spremio da ubije Kira-u kako bi se osvetio za uvrjede. Ipak, brzo razmišljanje Kamei-nih savjetnika izbjeglo je katastrofu koja je bdjela nad njihovim gospodarem i klanom (jer svi bi bili kažnjeni da je Kamei ubio Kira-u) tako što su mirno podmitili Kira-u; Kira je tada počeo lijepo da tretira Kameia, što je ublažilo njegovu ljutnju.
Međutim, Kira je navodno nastavio sa grubim ponašanjem prema Asanu, jer mu se nije svidjelo to što ovaj nije oponašao svog druga. Napokon, Kira je uvrijedio Asana, nazvavši ga neodgojenim seljakom , i ovaj se više nije mogao obuzdati. U Matsu no Oroka, glavnom velikom koridorom koji je povezivao različite dijelove shogunove rezidencije, izgubio je strpljenje i napao Kiru nožem, ali prvim udarcem ga je samo ranio u lice; drugim udarcem je promašio i udario u stub. Potom su ih čuvari brzo razdvojili.
Kirina rana teško da je bila ozbiljna, ali napasti shogunate službenika i to u granicama shogunske rezidencije smatrano je ozbiljnom uvredom. Bilo kakva vrsta nasilja, pa čak i povući mač, bila je potpuno zabranjena u Edo zamku. Daimyo Ako je povukao svoj nož iz njegovih korica unutar Edo zamka, i za tu uvredu naređeno mu je da se ubije izvršivši seppuku. Sva Asanova dobra i zemlju su zaplijenili nakon njegove smrti, familija mu je uništena, a njegove sluge su postale ronini.

Vijest je stigla i do Oishi Kuranosuke Yoshio, Asanovog glavnog savjetnika, koji je preuzeo komandu i sklonio Asanovu porodicu., prije nego što su udovoljili bakufu (bakufu je kancelarija u kojoj se nalazi shogun) naredbama da se dvorac preda vladinim činovnicima.

Asano je imao preko 300 ljudi, ali od njih toliko 47 (neki izvori kažu da ih je bilo i više od 50)- a posebno njihov vođa Oishi- nisu htjeli da dozvole da njihov gospodar ostane neosvećen, iako je osveta bila zabranjena u ovom slučaju. Vezali su se, tajno se zaklevši da će osvetiti svog gospodara tako što će ubiti Kiru, iako su znali da će biti strogo kažnjeni zbog toga.

No, Kiru su dobro čuvali, a posebno njegovu rezidenciju, kako bi spriječili još jedan sličan događaj. Vidjeli su da ga moraju prvo osloboditi straže kako bi uspjeli u svojoj namjeri. Da bi ugušili sumnje Kire i drugih shogunate vlasti, rasuli su se i postali trgovci i monasi.

Sam Oishi se preselio u Kyoto, i počeo da posjećuje krčme, kao da mu je osveta poslednja na pameti. Kira se jos uvijek bojao zamke, i slao špijune da motre na nekadašnje Asanove sluge.

Jednog dana, kada se Oishi vraćao pijan sa nekog pohoda, pao je na ulici i zaspao, a svi prolaznici su mu se smijali. Njegovo ponašanje sa samurajskog gledišta je razbjesnilo Satsuma čovjeka koji je prolazio tim putem- kako zbog nedostatka hrabrosti da osveti svog gospodara, tako i zbog trenutnog ponašanja. Satsuma čovjek ga je grdio i vrijeđao, šutao ga u lice (čak dodirnuti lice samuraja bila je velika uvrjeda, a kamoli ga udarati), i pljuvao po njemu.

Nedugo nakon toga, Oishi je otišao svojoj odanoj dvadesetogodišnjoj ženi i razveo se od nje kako joj ne bi mogli nauditi kada se budu svetili, i poslao je zajedno sa njihovih dvoje mlađe djece kod njenih roditelja; što se tiče njihovog najstarijeg sina, Chikare, dao mu je izbor ili da ostane i da se bori, ili da ode zajedno sa njima. Odabrao je da ostane sa svojim ocem.

Oishi je počeo čudno da se ponaša, nimalo nalik sabranom samuraju. Počeo je češće da posjećuje gejše (naročito Ichiriki Ochaya), noću pio, a u javnosti se veoma nepristojno ponašao. Kasnije su mu njegovi ljudi doveli gejšu u nadi da će se malo smiriti. Sve ovo je bila smicalica kako bi se riješio špijuna.

Obavještajci su ovo sve prenijeli Kiri, ubijedivši ga da mu više ne prijeti opasnost od Asanovih sluga koji zaista mora da su bili loši samuraji, bez hrabrosti da osvete svoga gospodara čak i nakon godinu i po. Misleći da je bezbjedan i uvidjevši da mu se smanjuju sredstva za „penziju“, nevoljno je raspustio stražu.

Ostatak vijernih ronina se okupio u Edo-u, i u svojim ulogama radnika i trgovaca obezbjedili su ulaz u Kirinu kuću, tako upoznavši izgled kuće i likove unutar nje. Jedan od sluga (Kinemon Kanehide Okano) otišao je tako daleko da se oženio kćerkom graditelja kuće, kako bi došao do planova. Sve ovo je prijavljeno Oishiu. Ostali su udružili snage i tajno se prebacili do Edo-a, druga uvrjeda.

Dvije godine kasnije, kada se Oishi uvjerio da je Kira potpuno ostao bez straže i da je sve spremno, pobjegao je iz Kyoto-a, izbjegavši špijune koji su ga i dalje motrili, i čitava grupa se okupila na tajnom sastanku-mjesto u Edo-u, da obnove njihovu zakletvu.

U Genroku 15, 14og dana 12og mjeseca (utorak, 30.januar 1703), rano ujutro, na jakom vjetru tokom sniježne oluje, Oishi i ronini su napali dvorac Kira Yoshinake u Edo-u. Prema pažljivo izloženom planu, podijelili su se u dvije grupe i napali, naoružani mačevima i strijelama. Jedna grupa koju je predvodio Oishi trebala je da napadne prednju kapiju; druga, koju je predvodio njegov sin, Oishi Chikara, trebala je da napadne kuću sa stražnje kapije. Bubanj bi se oglasio za istovremeni napad, a zvižduk bi označio Kirinu smrt.

Kada ga ubiju plan je bio da mu odsjeku glavu i da je polože kao dar na grobnici njihovog gospodara. Zatim bi se predali i čekali očekivanu smrtnu presudu.. Sve ovo je potvrđeno na njihovoj poslednjoj večeri, na kojoj ih je Oishi zamolio da budu oprezni, da poštede žene, djecu i ostale bespomoćne ljude. Bushido kod ne traži milost neborcima, niti je zabranjuje.

Oishi je poslao 4 čovjeka da preskoče ogradu i uđu u stražarnicu te zarobe i vežu stražare. Zatim je poslao glasonoše u susjedne kuće, da objsane da oni nisu pljačkaši, već sluge koje su došle da osvete smrt svog gospodara, i da neće nikome drugom da naude: baš niko nije bio u opasnosti. Susjedima, koji su mrzili Kiru, je laknulo i nisu ništa uradili da zaustave sluge.

Nakon što su postavili strijelce (neke na krov), da bi spriječili one u kući (koji se još uvijek nisu probudili) da pošalju po pomoć, Oishi je oglasio bubanj kao znak početka napada. Desetak Kirinih sluga su zaustavili grupu koja je napadala sa prednje kapije, ali grupa Oishi Chikare probila se u stražnji dio kuće.

Kira, u strahu, je pobjegao u ormar koji se nalazio na verandi, zajedno sa ženom i ženskim slugama. Ostatak njegovih sluga, koji su spavali u barakama napolju, pokušali su da uđu u kuću i da ga spase. Nakon što su savladali odbranu na prednjoj strani kuće, obe grupe, i oca i sina, su se spojile i borile sa slugama koje su ušle. Kasnije, kada su uvidjeli da gube, pokušali su da pošalju po pomoć, ali njihove glasnike su ubili strijelci koji su postavljeni upravo zbog te mogućnosti.

Nakon izvjesnog vremena i ostre borbe, i poslednji od Kirinih sluga je bio pokoren; tokom borbe ubili su 16 a ranili 22 Kirina covjeka, ukljucujuci i njegovog unuka. Medjutim, o Kiri nije bilo ni traga. Pretražili su kuću, ali sve što su uspjeli naći bile su uplakane žene i djeca. Počeli su da očajavaju, ali Oishi je provjerio Kirin krevet koji je još uvijek bio topao, tako da je znao da Kira nije mogao otići daleko.

Ponovna potraga otkrila je ulaz u skriveno dvorište; u dvorištu je bila mala prostorija u kojoj su držali ugalj i drva. Tu su našli skrivenu još dvojicu sluga i ubili ih. Pretraživši tu prostoriju našli su i čovjeka kako se krije; napao ih je nožem, ali lako su ga razoružali.

On je odbio da kaže ko je, ali bili su sigurni da je to Kira, i zazviždali su. Ronini su se okupili,a Oishi je prišao držeći lampu i uvidjeo da je to zaista Kira- kao konačan dokaz poslužio im je ožiljak koji je nosio još od kada ga je Asano napao.

Vidjevši to, Oishi je kleknuo, uzimajući u obzir visoki položaj koji je Kira imao, s poštovanjem mu se obratio, rekavši mu da su oni Asanove sluge koji su došli da ga osvete kako i dolikuje pravim samurajima, pozvavši ga da umre kako i dolikuje jednom samuraju, tako što će ubiti sam sebe. Oishi je naglasio da bi i on lično tako postupio, i ponudio mu je nož kojim je Asano sebe ubio.

Bez obzira koliko su ga preklinjali, Kira se grčio i drhtao potpuno nijem. I na koncu,uvidjevši da nema koristi više ga ispitivati, Oishi je naredio da ga probodu, i ubili su ga odsijecajući mu glavu nožem. Kira je ubijen noći 14og dana 12og mjeseca 15e godine po Genroku.

Zatim su pogasili sve lampe u kući (da ne bi kuću uhvatio požar, koji bi prouzrokovao štetu susjedima) i otišli ponijevši glavu sa sobom.

Jednom od ronina, ashigaru Terasaka Kichiemonu, je naredjeno da ode u Ako i obavijesti ih da je njihova osveta izvršena. ( Iako je Kichiemonova uloga glasnika najšire prihvaćena verzija ove priče, drugi izvori kažu da je on pobjegao prije ili poslije bitke, ili mu je naredjeno da ode prije nego što su se ronini predali.)

Kako je počelo svanjivati, brzo su odnijeli Kirinu glavu na gospodarev grob u Sengakuju, čime su putem izazvali veliku graju. Priča o tome šta se desilo brzo se pročula, i svi na njihovom putu su ih hvalili i nudili im da se malo osvježe.

Stigavši u hram, ostalih 46 ronina su očistili Kirinu glavu u bunaru i položili je zajedno sa vjernim bodežom pored Asanove grobnice. Zatim su se pomolili kod hrama, predali monahu i hramu sav novac koji im je ostao, zamolivši ga da ih dostojno pokopa i pomoli se za njih. Potom su se predali; grupa je podijeljena na 4 dijela i stavljena pod stražu 4 različita daimyoa.

Tokom ovog vremena, 2 Kirina prijatelja su došla po njegovu glavu kako bi je mogli sahraniti; hram još uvijek ima originalnu priznanicu za glavu, koju su potpisali sveštenici u čijim je rukama bila i ta dva prijatelja.

Shogunate činovnici su bili u nezgodnom položaju. Samuraji su pratili pravila bushidoa time što su osvetili smrt svog gospodara; ali isto tako su se usprotivili shogunate zakonima time što su izvršili osvetu, koja je bila zabranjena. Pored toga, Shogun je primio brojne peticije od strane naroda koji se divio roninima. Kako se i moglo očekivati, ronini su osudjeni na smrt; ali Shogun je konačno uspio da riješi tu nezgodnu situaciju time što je naredio da časno izvrše seppuku, a ne da ih pogube kao kriminalce. Poznato je da je svaki od napadača okončao svoj život na ritualan način.

Svaki od 46 ronina je izvršio samoubistvo u Genroku 15, 19og dana 12og mjeseca (nedjelja, 4. februar 1703). Još od tada ovo je uzrok velike zbunjenosti, kada neki ljudi misle na „46 ronina“; ovo se odnosi na grupu ljudi koje je na smrt osudio Shogun, ali pravi napad je uključivao njih 47. 47i ronin se nakon nekog vremena vratio sa svog zadatka i Shogun mu je poštedio život (neki kažu na osnovu njegove mladosti). Doživio je 76u godinu , a onda su ga pokopali pored njegovih drugova. Napadači koji su umrli izvršivši seppuku su kasnije sahranjeni na tlu Sengaku-ji, ispred grobnice njihovog gospodara.

Odjeća i oružje koje su tada nosili i danas su sačuvani u hramu, zajedno sa bubnjem i pištom; štit je ručno pravljen, jer nisu htjeli da probude bilo kakvu sumnju kada bi ga kupovali.

Grobnice su postale mjesto velikog obožavanja, i ljudi su se okupljali na tom mjestu da se pomole. Mnogi ljudi su posjetili grobnice u ovom hramu tokom svih ovih godina od Genroku ere. Jedan od onih koji su posjetili ovu grobnicu bio je čovjek koji je ismijavo Oishija i pljuvao ga dok je ležao pijan na ulici. Obraćajući se grobu, molio je za oprost zbog svojih djela, i zbog mišljenja da Oishi nije bio pravi samuraj. Zatim je izvršio samoubistvo,nakon čega je pokopan pored grobova ronina.

Mada je ovaj čin često posmatran kao čin odanosti, bio je tu još jedan cilj, da se ponovo uspostavi Asanovo gospodstvo i da se nadje mjesto koje bi služilo samurajima. Stotine samuraja koji su služili Asanu ostali su bez posla i mnogi od njih nisu uspjeli da nadju zaposlenje zbog toga što su služili sramotnoj familiji. Mnogi su radili kao farmeri ili kao obični radnici kako bi spojili kraj s krajem. Djelo 47og ronina je očistilo njihova imena i mnogi od nezaposlenih samuraja našli su posao ubrzo nakon što su ronini osudjeni na časnu smrt.

Asano Daigaku Nagahiru, Takuminokamijevom mladjem bratu i nasljedniku je dozvoljeno od strane Tokuwaga Shogunatea da obnovi svoje ime, iako je njegova zemlja umanjena za čak desetinu nekadašnje.